Povijest Primoštena

Prema arheološkim istraživanjima život na ovim prostorima utemeljeno datira iz VII. stoljeća prije Kristova rođenja (arheološko nalazište Kunara). Administrativno gledano, područje Primoštena pokriva dio Hilličkog poluotoka kojeg spominju mnogi antički izvori. Prostore su nastavali Hilli koji su bili pripadnici Ilirskog plemena po kojem je poluotok i dobio ime.
Kao područje “predziđa kršćanstva” ovi prostori uvijek su bili u žarištu trgovačkih, administrativnih a naročito vojnih i ratnih događanja.
Premda ima povjesnih rupa, prema Kačiću je nedvojbeno da ovo područje 1386. godine nastavaju preci sadašnjeg stanovništva koji su pred najezdom otomanske sile bili prisiljeni uzmaći iz Bosne. 18 obitelji na ovim prostorima našlo je svoj novi dom. Formiraju nova naselja uz kraška polja i tako nastaju najstarija naselja Prhovo, Kruševo i Široke.
U zadnjim desetljećima XV stoljeća ni tu više nisu bili sigurni radi sve ćešćih turskih upada. Spustili su se na more i povukli se na mali otočić koji se spominje kao Caput cista ili Gola glava.Tek od godine 1564. spominje se pod imenom Primošten. Tada je već bio otočić s naseljem opasan obrambenim zidom prema kopnu. Komunikacija se vršila preko drvenog mostića od čega i dolazi naziv – pri mostu, Primošten. Komunikacija sa poljem bila je otežana radi velike udaljenosti a to je trajalo sve do konca XVII stoljeća nakon Kandijskog i Morejskog rata kada definitivno prestaje turska opasnost. Narod se ponovno vraća na stara ognjišta kako bi se posvetio poljodjelstvu i stočarstvu.
Ta migracija nije smetala da se Primošten i dalje širi te u XIX. stoljeću postaje centralno ekonomsko-društveni punkt zapadnog dijela Bosoljine (Bosiljine). Tada je već drveni mostić zamjenjen nasipom i naselje izlazi izvan zaštićenih zidina.
Stanovništvo ovog područja bavilo se isključivo zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom. Činjenica je da se od poljoprivrede, stočarstva i ribarstva na ovim prostorima mukotrpno živilo.
Suha punta (jedan od naziva radi dugih sušnih razdoblja) znala je biti maćehinski raspoložena prema tradicionalno vrijednim težačkim žuljevitim rukama. Duga sušna razdoblja znala su uništiti ljetinu radi čega Primoštenci i danas o blagdanu Gospe od Porta (27.srpnja) mole Gospu za kišu.
U drugoj polovici XX stoljeća, poput Amerike, Primošten biva otkriven za posve drugačiji način razmišljanja i življena. Grupa esperantista pod motom “Sunce, more, prijateljstvo, zdravlje” duboko je udahnula europsku i svjetsku integracijsku udrugu kada ni Europa ni svijet nisu o tome ni sanjali. Na poluotoku Raduča nastaje svjetska asocijacija koja pod navedenim motom uređuje međunarodne vrtove donoseći zemlju sa svih kontinenata i zemalja. Tada Primošten postaje središtem interkontinentalnog druženja svih ljudi dobre volje bez obzira na boju, rasu, vjeru, stas, izgled, vlast i moć. Za boravka u Primoštenu svi su bili jednaki.
Ovo je bio početak za promišljanje razvoja turizma na ovom prostoru.
Kada su marljivi Primoštenci, ponovno svojim golim rukama, zadovoljili osnovna tri elementa za razvoj turizma (struja,voda, prometnice) postavili su temelje za turistički razvoj.
Restoran “Kremik” otvoren je 1956. godine. Već tada mještani se počinju baviti kućnom radinošću (najam soba).
1962.na poluotoku Raduča podignut je kamp s restoranom. U početku je to bila oaza samo za esperantiste. Tada su se izgradila i četiri paviljona simboličnih imena, Jupiter, Mars, Saturn i Venera, zacrtavajući time interplanetarni turizam kojem smo danas i sami svjedoci .
1965. izgrađen je prvi hotel Raduča kapaciteta 250 ležaja, te se ujedno otvara i poznati restoran Vila Fenč. Godinu kasnije izgrađeni su hoteli Zora i Slava.
1970. turistička ekspanzija probija poluotok Raduču te se za potrebe gostiju u kućnoj radinosti otvara depadansa sa restoranom, samoposlugom i poštom.
1971. otvara se luksuzni hotel Marina lučica koji je sve do 1991. bio raj za naturiste. Potom slijedi izgradnja Auto kampa Punta maslin i Marine Kremik